Digitalizacija poslovanja

Digitalizacija je riječ kojom je prodano poprilično softvera, pa vrijedi jasno reći što ovdje znači: evidencije na kojima tvrtka radi prestaju živjeti na papiru, u tablici ili u nečijem sandučiću i počinju živjeti ondje gdje ih može naći svatko kome trebaju.

Način na koji to propadne jest da se prvo kupi sustav, pa se poslije otkrije koje dijelove posla ne umije prikazati. Zato je redoslijed obrnut. Gledamo kako posao danas teče i gdje zapinje, a prvi rezultat je popis onoga što se isplati premjestiti i onoga što treba ostaviti točno kako jest.

Ne treba se sve seliti. Proces koji jedna osoba obavi dvaput godišnje je proces koji obrazac i mapa već rješavaju.

Prvo analiza: kako nešto dođe od dolaska do gotovog, tko ga sve dotakne i koji od tih koraka postoje samo zbog toga kako je radio prošli sustav.

Zatim sama selidba — papir i tablice u nešto što ima oblik: zapisi koji se daju pretraživati, dokumenti koji ostaju gdje su stavljeni i povijest koja nadživi osobu koja ju je stvorila.

Web stranice i javna prisutnost gdje su dio toga, uključujući slučaj koji se lako pokvari: stranicu s arhivom iza sebe. Stare adrese su ono na što pokazuju tuđe poveznice, a pustiti ih da odumru način je na koji desetljeće objavljenog materijala tiho prestane postojati.

Obuka i primopredaja dio su posla, a ne stavka na njegovu kraju. Sustav koji nikome nije pokazan je sustav koji se zaobilazi.

Nešto što vode vaši ljudi. Mjera ovog posla je trebamo li vam i godinu dana kasnije, a odgovor bi trebao biti samo ako to želite.

Ono što je objavljeno ostaje dohvatljivo. Kad se arhiva seli, adrese pod kojima je objavljena i dalje se otvaraju — a to je razlika između selidbe i novog početka s izbrisanom prošlošću.